Proljeće ide i u mom stomaku je iz dana u dan sve burnije. Ponekad osjetim iskru kako frcne kad smo blizu jedno drugome. Ali nekako čim se udaljimo zaboravim tu iskru. Ne mogu da se sjetim kakva je bila. I onda želim da mu ponovo priđem i provjerim, ali nemam hrabrosti. Ne mogu da se pravim kao da je bilo ko i da se pravim da prilazim bilo kome drugom, ne mogu. Svojim tihim i sramežljivim tonom, svojim pogledom i crvenim obrazima odmah bih se odala. Valjda zato i ne prilazim, strah me. Zašto smo prema nekim ljudima tako slabi, zašto pred nekima ne možemo nikako da se sakrijemo?

Kad sam bila sedmi razred i ludo zaljubljena u jednog dječaka, na jednom času bosanskog jezika, napisao je na cedulju broj stranice u čitanci. Kad sam otvorila tu stranu, na njoj je bila ispisana pjesma...

"(Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici)

Liblaliga linelima
Lido liolčilinjeg livilida

Lidraliža lisi limi
Liod lioličiliju

Lidraliga"


Pjesma Maka Dizdara. :) Ovo je možda najslađi djelić iz osnovne škole. Sjetih ga se maloprije, a ne bih nipošto da ga zaboravim. :)

"Nije bio lijep, barem ne u uobičajenom smislu. Niti ružan. Te dvije riječi kao da nisu pristajale uz njega. Ali imao je nešto, nešto u sebi. Nešto, ne u pojavi, nego u očima."

Evo zaista ne mogu da vjerujem šta ja radim već sat vremena. Pa pobogu ja tražim nešto da postavim na facebooku, pjesmu ili neki citat ili bilo šta, da bi on možda to vidio i da bi pomislio na mene i možda mi se i javio. Hahahha, dječija posla... Mislim si:"A da mu se možda javiš, da prozboriš koju s njim? A ne da vamo čekaš da se on tebi javi i da tražiš šta bi postavila da te eto ima na tom glupom zidu... I hajd skontah ja to, i pođoh da otvorim njegov prozor za chat, ali naravno on više nije bio online.

Kada bih na tren mogla ući u tvoju glavu, vidjeti šta misliš o meni i izaći sve bi bilo lakše, jel da?
Ali onda ništa od onoga što bi slijedilo ne bi imalo smisla.
Nekada pomislim: "Hej djevojko pa ti si samo to umislila." , zato što ne mogu da nađem nikakvu vezu izmađu nas dvoje. Kažu da suprotnosti privlače. A može li se to stvarno? To, da budeš zaljubljen u nekoga ko ti ne liči ni po čemu? Zapravo ja ne znam ni ličimo li, a sjedi nekoliko klupa od mene. Znam za neke njegove mane, znam za neke vrline i tek sada shvaćam da mi se nečije mane sviđaju zapravo. Znate ono kad vas privlači neko zbog svega? Kad vam je bitno šta ta osoba misli o vama? Kad vam je bitna svaka rečenica, svaki tračak pažnje, svaki pokret... Sve.
Eh.

Zaljubljena sam. Ne znam da li je to stvarno, može li se uopšte biti zaljubljen u dvoje ljudi? Nekad se bojim da se varam, da želim nešto a zapravo ne želim stvarno. Ne znam ni bih li mogla zaboraviti na ovog drugog kada bi bilo nešto sa prvim.
Z

Sve što sam željela postati izblijedilo je. Sve što sam željela imati više ne želim. Zaključila sam to na osnovu toga što se ja uopšte ne trudim.
Nije ovaj svijet za mene.
Ljudi su zli, primitivni i zaslijepljeni. A ja sam takva osoba da ne mogu da živim s njima. Uvijek sam se htjela izdvojiti, otići, pobjeći. Živjeti sama, u kolibi pokraj mora. Nije ovaj svijet za mene.
I što se to ja više ne trudim?
Jer svaki put kad sam pokušala graditi kulu za sebe, i što je najtužnije i za njih, ti zli ljudi uvijek su je rušili. Ne znam zašto. Valjda im referat o sopstvenom mozgu nije interesantan, jer su primitivci, zaostali i zaslijepljeni i zauvijek će ostati bez znanja o tome kako njihov mozak funkcioniše- ako i funkcioniše?

Yaaaay sweet sixteen  -,-  .

Kad si posljednji put iskreno voljela sebe ?                                                    

Nema? Nema osobe? Nema osobe muškoga spola? Nema osobe muškoga spola mojih godina? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati i čitati? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati, čitati i fotografisati? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati, čitati, fotografisati i gledati filmove? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati, čitati, fotografisati, gledati filmove i voziti bicikl? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati, čitati, fotografisati, gledati filmove, voziti bicikl i šetati? Nema osobe muškoga spola mojih godina koji bi volio slikati, čitati, fotografisati, gledati filmove, voziti bicikl, šetati i koji bi volio mene?

Tražila bih previše, da tražim nekoga ovakvoga, ali . . .

Eto, zašto jednostavno n e m a ? 

Često se pitam je li to ja tražim previše...  

"Nemojte sanjati svoj život, živite svoje snove..."

"A mama, mogu li ja ići u dvije srednje škole?" 

Ma znam da ne mogu, ali ja bih tako u umjetničku i u gimnaziju. Ne bi bio niko sretniji od mene, da se to može.

Ne vidim smisao svog života.
Ne znam u što da vjerujem, šta da volim, šta da mislim. U mojoj glavi je konfuzija. Ne volim se, ne volim stvari koje sam pisala. Kako sam mogla govoriti ono? Ne volim što sada nakaradno pišem. Ali hoću. Ne volim što me je sada baš briga a u isto vrijeme mi je i stalo. Ne mogu da podnesem svoju ličnost. Ne volim tu osobu. Izbjegavam je, ali ona me stalno prati. Kao da mi je sjenka. Ali nije, ona je ja. Meni se ne živi više ovako. Želim da jasno vidim put kojim idem. Nema smisla da iz jednih usta ponekad smrdi, ponekad miriše. Jer onda si nekako ni tamo ni ovamo. Ni loš ni dobar. Ni lijep ni ružan. Ni iskren ni lažov. Ni umjetnik ni primitivac. Ni pametan ni glup. Ni pobožan ni nevjernik. Ni bezosjećajan ni osjećajan.
Ništa. Onda si nešto između. Onda si ništa.

Voljela bih kada bih mogla biti neko i nešto. Ili barem niko i ništa, ali ne....
Ja sam neko i ništa. Ja sam niko i nešto.

Želim da se izbistre stvari. Neću da mislim. Ne znam što želim. Ne želim umrijeti ni živjeti.
Ubila bih se ali kažem ti, ne želim umrijeti.
Ne bih se ubila, ali kažem ti, ne želim više živjeti.

Nikada prije nisam ovako razmišljala. Sve je odjednom nekako.

I'm not afraid to say 'I love you'
any more than I used to be, babe
I am scared to death, I am scared to death
to fall in love
with you

Moji roditelji puše cigarete. Mama 2 kutije dnevno, otac 1. I moja dvadesetpetogodišnja sestra puši. I ja pušim, no pasivno, iako sam koji put probala i aktivno.
Roditelji kažu da se sklonim u svoju sobu, tj. da odem iz "sobe gdje se puši". Meni se ne da da budem sama u sobi i zato sjedim sa njima u "sobi gdje se puši". I to me čini pasivnim pušačem.
Stalno im govorim da nije dobro da puše i da nije dobro za mene. Njima je krivo kad im to kažem, ali jednostavno su cigarete tako moćne, Bože moj, da ih se ne može ostaviti. Ja sam probala cigare na kraju sedmog razreda i nije mi se svidjelo nešto, ali eto, priznajem bio je ko neki dobar osjećaj. No, rekla sam da neću pušiti i ostavila cigare. Mene nije nikakva raja nagovorila na to. Niti sam ikada pušila da nekoga zadivim ili takvo što. Od kako sam probala cigaru prošle su tri godine i ja sam možda ispušila još 5 cigara. I opet, sama, za sebe i ni za kog drugog.
Danas je moja sestra čistila. I našla je cigare u mojoj torbi. Više ni ne pamtim kad sam kupila cigare. I eto neki dan sam ih kupila, sa rodicom, doduše. Pitala je čije su. I rekla je da govorim okolo svima da prestanu, a ja to činim.
Ja ne pušim.
Niti ću ikad.
No, volim katkad da kršim zakon.
Moji roditelji se truju. I moja dvadesetpetogodišnja sestra se truje. I ja se trujem, 95 % pasivno, 5% aktivno.
Svi smo kao neki vjernici. Naša vjera nam kaže da trebamo čuvati naše zdravlje i da je grijeh sebi činiti zlo, kao i drugima.
Što je to tako malo, ima oblik valjka i tako je moćno, i toliko zaslijepi neke ljuda da ne vide kako je to jedno veliko zlo?
To je cigareta.

Sestra me je osuđivala i gledala ružnim pogledom. Znam da mi želi dobro, nikako zlo, ali zašto ga onda sebi čini? Nije u redu. I ja sada kada bih joj išta govorila, mislila bi da sam samo glupa tinejđerka koja pametuje, i da je ona aman u svemu pametnija. A ja znam da sam ja u nekim stvarima, pametnija. Barem mislim. I ne mislim za sebe da sam glupa tinejđerka koja pametuje.

Ne znam da li sam depresivna. Mislim da jesam. Ne znam više ni u čemu je problem. Zašto me toliko brine fizički izgled i šta će drugi ljudi misliti o meni. Ili bilo koji ljudi. Stvarno ne postoji niko ko bi me poslušao...

Neću u ovaj razred, neću ni u koji.
Neću na raspust, neću u školu, neću u kuću, neću na more. Šta ja hoću?
Čovjek sam, potrebna mi je pažnja. Pažnju hoću.
Kako da izrazim sav moj bol i bijes? Aaaa x 1000000 ?
Ne volim se. Ne volim ni jedan djelić mene. Ne volim. Ne volim kako ustajem, ne volim kako perem zube, ne volim odraz u ogledalu, ne volim ruke, ni kosu, ni stomak, ni noge, ni zadnjicu, ni koljena, ni prste, ni nokte, ni tabane, ni uši, ne volim ni moj stajling kojeg nemam, ni svoj glas koji nemam, ni noge koje klecaju, ne volim. Ne volim čak više ni moju umjetnost koja to nije. Ne volim ni kako čitam. Ne volim ni kako sam "ravnodušna a u stvari nisam". Ne volim ni kad pojedem 100 grama čokolade za 5 minuta. Kad sam to ove večeri uradila, mama je rekla:"Nisi normalna, pa da Bog kaže!"

That one day, I will have someone too.

Iako nije nimalo pozitivno. Totalno je negativno. Ali nema veze. Mislim ima. Ne smijem da živim samo za danas. Trebam ponekad pomisliti i na sutra. Ali neću. NEĆU! Stvarno se ne razumijem.

"A ljubav? Ljubav je počela toga 6. aprila, na Veliki petak, u crkvi Sv. Klare, u papinskom gradu Avinjonu, i trajala je kao i sve legendarne ljubavi, "zimi i ljeti, uvijek i na svakom mjestu, za cijelog života, i poslije života." Kada je pročitao retke iz knjige, umjetnik je uzeo kist i počeo slikati. Nikada unaprijed nije znao šta želi slikati, dobivao je inspiraciju, ali nikada stvarno nije imao sliku u glavi koju bi prenio na platno. Obuzeli su ga osjećaji i imao je potrebu uzeti kist za slikanje akvarela. Razmišljao je, kao i uvijek kada je slikao. Razmišljao je sada o Petrarki i njegovoj ljubavi prema Lauri. Kako je čovjek mogao voljeti osobu koju nije poznavao? Osoba koju je vidio taj dan u crkvi, mogla je biti bilo tko. Ili ne? Ljubav na prvi pogled, ili ljubav na pogled. Još uvijek mu nije bilo jasno. On nikada nije zavolio nekoga odmah kada ga je vidio, osim majku koju čak nije ni vidio, a zavolio ju je. "Ipak, majka je drugo," razmišljao je sada naglas dok je nanosio plave tonove na platno, "ona me je čuvala i bila tu od samog početka. To se ne da porediti" Ipak, mislio je da bi mogao razumjeti Petrarku. Umjetnik je shvatio da je ljubav različita kod svih ljudi. Poštovao je svačiju želju u srcu i smatrao da samo pojedinac može znati kakva je to ljubav uistinu. Od uma do uma, od srca do srca, svi drugačije volimo. Neki ljudi vole ljude različitog, a neki ljudi vole ljude istoga pola, naravno što se tiče ljubavi kao ljubavi prema partneru. Neki ljudi izražavaju ljubav tako što izgovaraju riječi: "Volim te!" , a neki čak nikada to ne izgovore, ali ipak vole. Svi su ljudi različiti ali u suštini su isti. Tako je i ljubav. Svaka je različita i posebna ali u suštini ljubav je ljubav. Umjetnik je sada dodavao žute i bijele boje. Zapravo, bijelu boju je uvijek koristio i nikada nije slikao ako ne bi imao bijele boje. Zaključio je da je za njega bijela boja-boja ljubavi. Boja koja uvijek sve popravi, boja sa kojom druge boje izgledaju mnogo ljepše.
Umjetnik je već dva sata bio na nogama i slikao, kada ga je prekinulo zvonce na vratima.
Slika je ostala iza njega. Bila je to tek započeta slika i bez mnogo boja. Zapravo, na slici se nije znalo ništa osim da plava boja predstavlja nebo, a žuta sunce. Valjda... Niko ne zna kakva se to želja u umjetnikovom srcu rodila.

Ima tu svega. Od gena do loših navika. Ja sam inače visoka 150 cm. : ) Neki dan je Stefan rekao A., koja je isto tako niska kao ja, : "Visoka si metar i Aida!." Znate ono kada neko kaže: visok metar i žumska jagoda, metar i žilet itd.. Hahah, naravno mene da zeza..
No, kao što se može i pretpostaviti, nije visina problem. Problem je masa. Moja masa iznosi 60-65 kg kako kada. I meni se to nikako ne sviđa. Sada će mi 16 godina i vrijeme je da se uozbiljim već jednom. Živjeti zdravo. Ali, kada ne znaš više ni šta je zdravo... Šta da jedeš šta da piješ. Vodu, čaj, crni kruh, jogurt. Kako da znam da taj jogurt od kojeg se ne mršam, ne utječe loše na moje zdravlje?
Ja sam ljubitelj hrane. I jako volim jesti i praviti kolače. Eh, te kolače valja i pojesti kada se naprave... I tu nastupam ja...
Često se tako mrzim što sam lijena i što nemam volje. Što se ne mogu odvojiti od neke nezdrave hrane. Jednostavno, ja se odreknem i ona me ganja. I onda samo još danas i sutra-nije kod mene čak ni samo danas. Haha. Toliko ja volim hranu.
Ne, stvarno, sada ako prekršim svoj zdravi život kazna će mi biti ne znam ni sama...      
Odoh staviti muziku na ipod i vjezbati na onom prašnjavom orbitreku!

Ne volim nedefinisane osjećaje. Šta to ja osjećam? Je li to privlačnost, zaljubljenost, ljubav, žudnja, čežnja, šta?

I zašto svaki dan jedva čekam sutra i da danas prođe?

Nalazim se u svijetu nedefinisanom baš.
Ali, kada bih morala, rekla bih da je to svijet gdje se čudiš, žudiš za većim brojem razumnih i dobrih odgovora, a manjim brojem glupih i dosadnih pitanja i većim brojem kvalitetnih pitanja :). Svijet gdje misliš o Bogu i o svom postojanju. Mjesto gdje je lijepo, ali ipak malo ružno. Mjesto gdje se savršenost rjeđe pronađe, ali ima ga, postoji. To je mjesto gdje sjediš pod drvetom koje je baš sad pustilo svoje neke roze i bijele cvjetiće i gledaš mace i cuke kako se pare i misliš: "Gle! Žive cuke. Žive skroz-naskroz". To je mjesto gdje događaje, bez obzira što se svaki dan ponavljaju, proživljavaš na novi način i sa novim saznanjima. Mjesto gdje se griješi i gdje se kaje, ali istovremeno i mjesto gdje se ne kaje. To je jedno mjesto ne kojem, gdje god se okreneš možeš vidjeti prirodu, čistu vodu, čist vazduh, ljepotu. Ali i mjesto gdje možeš vidjeti ubistvo i plač i oblake i grmljavinu i bezobrazne misli. Sve se to ima za pogledati. Ne znam koliko je to mjesto uravnoteženo. Koliko je to mjesto dobro ili loše, i da li trebam izići iz njega? To je mjesto u čijoj sam priči ja jedan od glavnih, ali opet i jedan od sporednih likova. Mjesto u kojem ja idem po makadamu a ponekad i po travi, okrećem se i govorim ljudima: "To je moja istina i moja stvarnost i moj svijet, ja ne znam drugačije. Nemojte, molim vas, da me tjerate."

Osjećam prazninu u sebi. Kao da nemam ništa za što živim. Ne znam ni šta me pokreće. Nemam ni želju, ni volju, ni snagu. Nema više ni jasnih svijetlih puteva kojima sam nekoć išla. Mora da sam skrenula. I sada, sada ne znam da se vratim. Kuda da krenem. Bojim se da je sve samo jedna kružnica po kojoj se ja kao materijalna tačka krećem. Krećem, krećem, krećem, vrtim se u krug.

Da, ja sam rekla da mrzim. Šta ću?
Sutra sam prva smjena i trebala sam naučiti historiju. Nemam volje evo čitav dan. Čistila sam, čistila i čistila i jela. I onda sam rekla da se odričem slatkoga. Dobri osjećaj me je držao jedno 3 sata. Jela sam narandžu i pila vodu. A onda sam poludjela i tako uživala u bajaderi. Moja izlika, kao i uvijek bila je da će mi još malo energije pomoći da bolje pamtim. Odlučila sam da ću kupiti bademe. Dobri su za pamćenje, čula sam, a čokolada vala i nije. I tako. Sada mi je svejedno za historiju. I za fiziku i za čitav sutrašnji dan. I to što moram pročitati lektiru za koju sam imala 100 prilika da je pročitam. Trebali bi da me kazne oni u biblioteci jer knjigu evo držim mjesec dana. Neka. Neka. Jedva čekam da prođe večeras i sutra.
A tako sam se osjećala lijepo.
Željna sam nekog zadovoljstva. Željna sam za znanjem o tome šta bi mene zadovoljilo.


Lijepa je.

Koliko puta sam samo zastala, na tren, na čas i počela plakati zbog sreće koju imam. Zbog porodice i našeg odnosa, jer znam da mnogi nemaju dobre odnose sa porodicom. Zbog toga što mi je Bog podario pamet i što je ja znam da koristim, jer znam da mnogi ne znaju kako da je koriste. Ponekad plačem i zbog toga što moja porodica i ja imamo para, jer znam da mnogi ne mogu imati ono što možemo imati moja sestra i ja. Naravno nije sreća u materijalnom, možda postoji samo trun sreće koja je vezana uz materijalno, kao kad kupim sitnicu koja me usrećuje poput svijeće ili nekog lijepog ukrasa. Lažem, usrećilo me je i kad sam kupila knjigu i bicikl, i fotoaparat i jednu haljinu. Ali, nije to tolika sreća, kao sreća kad znaš da se imaš vratiti kome kući, kao sreća kad dobiješ po prvi put četiri iz kemije i kažeš roditeljima i oni se raduju raduju i radujemo se i ne prestajemo se radovati.
Zaista mogu reći da sam srećna, ali ne mogu reći ni da nisam nesretna. Često puta jesam. I jučer i danas i sutra, jer ne znam gdje sam, na čemu sam, ko sam, šta volim i šta želim, koji mi je cilj. Koji mi je cilj? Ne spoznajem život i u glavi mi se muti. Strah me je života, želim ga živjeti, želim pronaći prijatelja, nekoga ko će ostati samnom zauvijek do samog kraja. Ne mogu više o tome. Osjećam se usamljeno, ali ono kao......
Kad bi se život mogao malo premotati..

Nekako se i volim i ne volim. Šta reći?
Već je dugo vremena prošlo otkako mi pisanje ovog bloga ne pričinjava zadovoljstvo. Osjećam se ružno. Osjećam se kao da sam najgori čovjek na svijetu. Često mi ljudi zamjeraju na stvarima. Na onim stvarima koje su jednostavno ja.
Više se ni šaliti neću, eto, kad ne znam. Moje šale dođu me skupo. Čak čitav dan raspravljanja o tome kako moje šale ne valjaju. Pa najbolje je onda prećutati tu šalu malu i svi smo onda mirni.
Ponekad, u stvari često ne razmišljam o tome kakav sam čovjek. Nije da ne razmišljam, nego se samo ne zapitam... Koliko sam u stvari dobar čovjek ili koliko sam u stvari loš čovjek?
Nemam vremena i sve se opet svodi na to. Ustani, odi u školu, vrati se, jedi, uči, spavaj, ustani.. I sve se vrti u krug. Jednom učeniku brzo se život zgadi ili brzo dosadi.
Nije mi fer. Da li mi je fer?
Prema nekim ljudima sam tako nekako bezobrazna. Ne znam da li je to prava riječ. Ponašam se prema njima kao da ne postoje. Samo, neki ljudi mi se ne sviđaju. I da li je bolje da se pravim i da ih svaki Božiji dan ljubakam ili da budem ovo što jesam?
Emina mi je rekla:"Moraš paziti kako se ponašaš prema ljudima, da ih ne povrijediš." Ne znam šta da kažem. Znam ja to sve, trebam biti bolja i trebam biti dobra. Želim da se trudim, ali ponekad mi je tako teško biti fin.

"Good, better, the best
never, never rest
'til your good is better, and your better best."



Ponovo se mogu fino obuti. :)

"Svako vreme ima svoju boju
malo farbi a vremena razna
nagadjati kad je bolje bilo
to su samo preklapanja prazna

Od coveka do coveka
i od veka pa do veka
ponesto se i promeni
ne bas mnogo, blago meni

Svako vreme zuri svome kraju
malo zuri, malo i ne zuri
nagadjati kad ce kraj da dodje
to je isto k'o kad slepac zmuri"

Za svaki dan se bojim... Otići će a ja ga nisam ni pogledala, otići će, a nisam ga ni živjela. Za neke dane jednostavno kao da sam mrtva. Osjećam krivnju i ne znam šta bih od sebe. Žao mi je što moro sam, samo sam gluvarila i time bila mrtva. Život je da se živi, da am da žalim prethodne dane. Nisam ništa učinila, ništa zapamtila, samse rade korisne stvari. Moj najveći problem je u tome što nema trenutka a da u mojoj glavi nije misao:"Brzo će proći." I kad tako mislim, vrijeme stvarno brzo prolazi, ja ne radim svoje neobavezne obaveze baš zato što su neobavezne... Mrzim što radim samo obavezne obaveze. Zašto ne mogu bez njih? Bez njih sam mrtva. Osjećam krivnju i kada se zabavljam, jer ne znam jesam li je zaslužila. Osjećam krivnju kad jedem, jer više uopšte ne znam kad sam gladna. Osjećam krivnju kad ne radim ništa, jer mislim o mojoj neodlučnosti i mom neuspijehu i mojem samopouzdanju. Sa decembrom otišle su i moje obavezne obaveze, ali će doći sa februarom. Moje obavezne obaveze pomažu mi da zaboravim na moj užasni život bez njih.
A sad odoh prvo da se počešljam. Onda se nadam da će biti bolje. Boriću se.

Bijah na planini. Na toj velikoj bijeloj ljepotici kojoj ime je Bjelašnica. Nalazi se na 2056 m nadmorske visine. U isto vrijeme nježna je i snažna.
Naša snježna ljepotica... Koliko mi samo bogatstva imamo, ali šta ćemo kad smo smotani i ne znamo iskoristiti ono što nam je dato.

Bjelašnica danas...

Opet brojke.
Ono što sam napisala to se i obistinilo. Nikad više neću raditi to sebi. Tako to često i biva. Ono što si zamislio i zacrto to će se i desiti. Ako sam sebe kočiš, normalno da nećeš uspjeti. Ma tako to uvijek biva.
Helem... Dva, nula, jedan, jedan. Svi govorimo o toj Novoj godini. I to svake godine. Na televiziji je sve crvene boje, nijedna prodavnica ne radi, i svi se spremaju, svi nešto kuhaju, kupuju (po centrima koji samo što se ne zatvore), pa i ja isto. Ja nisam željela novu godinu.. Ja, ja sam samo htjela malo zraka, tog raspustovskog, januarskog zraka. Nisam mislila na Novu godinu 2011. Eh, dobar je osjećaj disati... Ipak, proslavismo i tu 2011.
2010. je tako brzo prošla. Eh, ćao 2010. ne želim da te pamtim. Ili želim. Ne znam ni sama. Hajd, ćao.
2011. bolje ti je da budeš dobra... Ššššš, nemoj reći da to zavisi od mene. Ovako mi se više sviđaš.

Kada ti fali bod za odličan i ostao je još jedan dan škole... Ništa. Just let it go.
Kada trebaš uzvratiti posljednji udarac za pobjedu. Nothing, just let it go.
Tako je to kod mene, uvijek... Ali opet kad skontaš: brojke su brojke, i ništa više. Brojke su ništa. Just let them go...

Eh, ja volim biti redar. Volim kad je tabla čista. I volim pisati po tabli i zato cu biti
u c i t e l i c a.
A ne, stvarno, možda budem neki profesor, nečega, ako Bog dadne da dotle doguram. Ali sanjam, sanjam tako lijepe snove kada ću biti student. Želim to. Privlači me pomisao o učenju samo onoga što me zanima.
Ima još nešto što bih željela kazati. Ponekad me privlače loše stvari, ali tako je to, mora to. Željela sam iskusiti kako je to pušiti cigaru. Željela sam iskusiti kako je bojiti kosu u drugu neprirodnu boju. Željela sam također iskusiti kako je pobjeći sa nastave. Otkrivala sam svijet i u tim pogledima. ČAK i tako... I znaš šta sad? Opet bih radila svaku od ovih stvari. Nekako zanimljivo je ponekad kršiti pravila. Kršim ja pravila, ali ne često-ponekad prekršim pravilo. Imam svoje stavove, ciljeve i jasne obasjane puteve kojima želim ići. Ja, ja mislim da imam svoja pravila po kojima živim. Poneko kršenje ne znači mi... Ma nee. Ne sad da ja imam neka određena pravila. Jednostavno, naučila sam razdvajati dobro od lošeg. I jednostavno više i ne misliš na to. Imam izgrađenu sebe u ovoj mojoj glavi i jednostavno jasne su mi neke stvari kao dan.

"Moj dom je tamo gdje si ti.
Moj dom je tamo, tamo gdje sam ja.
Takva je moja sudbina."

Period u kojem me neće biti briga za ocjene i poslije kojeg ću se kajati što nisam uradila bolje za sebe. Uh, majko moja. ( :D )

Ne mogu, ne mogu više. Boli me glava. Nikada do sada nisam osjećala ovoliku pretrpanost u mojoj glavi. Ubit će me to.
Jedva čekam (doslovno) raspust da konačno mogu pustiti mozak na pašu. Još uvijek nisam uradila ništa po pitanju ocjena i sada su se svi kontrolni, testovi i provjere skupile u ovom predstojećem mjesecu. A slavi mi se i ova nova godina. Već sam se nešto dogovarala sa mojom novom drugaricom. Nikada se prije nisam ovako lijepo zbližila s nekim... Ugodno mi je.
Hajde Aida, izdrži još samo jedan mjesec. Što je jedan mjesec naspram njih jedanaest? Eh a kao da će se nešto promijeniti. Možda brojka koju pišem samo na pismenim vježbama i možda broj mojih godina, a u suštini sve će ostati isto ili slično. Kao da ću konačno početi živjeti zdrav život, vježbati i jesti normalno. Čisto sumnjam. Kao da ću početi raditi svoje obaveze date nam od Gospodara? Zašto ovako gubim vjeru. Zašto gubim tu vjeru u sebe? Zašto sam slaba?

Priča nešto profesorica o genetici i govori: "U vrijeme kada sam ja studirala, smatralo se.."
I onda neko dobaci:".. da je Zemlja ploča!"
Profesorica je rekla:" To je baš kompliment." I onda smo se svi zajedno smijali.

Neko to spozna ranije, neko kasnije, a neko nikad.
Sada da računam svoj trenutni prosjek. Mada kanim ispraviti neke predmete...
Matematika 4,2 --- 3
Bosanski jezik 5,5 --- 5
Engleski jezik 4,5,5 --- 5
Njemački jezik 3,4 --- 4
Historija 5 ---- 5
Geografija 4,4 ----- 4
Likovna kultura 5,5 --- 5
Informatika 4 ---- 4
Fizika 4 ---- 4
Hemija 2 ---- 2
Biologija 3,4 ---- 4
Sport 5 ---- 5

50:12=4.1666666666666666666666666666667 A informatika će mi biti 5, matematika 4, fizika 5, hemija 3. I onda će to ispasti tačno 4,5.
Hehe.

Uhvatila sam se danas u trenu kada sam ismijavala nekog drugog iz razloga da bih bila zanimljiva. Koliko ću samo sada razmišljati o tome. Strah me je i užasno se osjećam.. Nisam se kontrolisala i potreba da se smijem sa nekim je prešla granicu normale.
Muči me ovo.
Znam šta mi preostaje...

Opet si stigla u moje mjesto, neka si. Stvarno te nije bilo, evo ima godina. Bilo mi je tako hladno i usamljeno, iako je sunce jako grijalo. Nisam često mislila na tebe, priznajem ti, ali ti znaš da si posebna u mojim očima. Volim te jer me uvijek inspirišeš i što jedino kada ti dođeš mogu izaći u pravu šetnju.Opet ću biti tužna kad te ne bude, neću znati kao što znam kada si tu. Ma, mislila sam ti pisati još nešto, ali budem ti rekla kada izađemo ponovno u šetnju.. Ponijeću i da se slikamo :).

U svom ovom nepoznatom okruženju i normalno da se osjećam izgubljeno. Kad bih imala kartu svijeta, znala bih kome reći, koga pitati ili ko će me razumjeti ili kojim putem poći, ali koji bi onda bio smisao svega?

Teško mi je, kao i svakome ponekad, praviti svoju vlastitu kartu svijeta. Svoj pogled na svijet. Mislim da je Svemir beskonačan u ljudskim očima. I mislim da je beskonačan u našim očima da nikada ne bismo prestali istraživati.

Već prije nekoliko mjeseci rekla sam si da ću stalno otkrivati ovaj svijet. Rekla sam si da ću proširivati svoje vidike i da ću se truditi postati neko. Shvatila sam svoje sposobnosti možda malo i kasno, ali možda i ne. Meni je petnaest i nešto godina i sposobnosti su mi dobre, sve što je potrebno je ljubav, trud i dobra volja. Sve je lakše izgovoriti i zamisliti nego učiniti. Ljubav je tu i dobra volja, no gdje mi je izmakao trud bez kojega ništa ovo ne funkcionira?

Stalno zapinjem, ponekad padam, često se i vratim na noge, rijetko si dam samopouzdanje, ali nikad ne shvatim da se samo vrtim u krug. I sada ne shvatam, iako riječi kažu sve to, jednostavno ne objašnjavaju... Nikako da pojmim...

Nekad se kajem za stvari koje napišem, ali neću da ih brišem. Nekada emocije učine ono svoje, ali neka čine, sve dok sam ovdje. Sve dok sam ovdje, dopuštam si da pišem svoja dublja osjećanja.

Ovako je to bilo: Ma da ne govorim o tome kada sam zaspala i kada sam se probudila? Ma da.. Uglavnom, kad sam ustala u rano jutro mama me odvezla do školice koja se zove moja osnovna. Koja su se osjćanja probudila u meni, hem zbog sjećanja hem zbog onih jesenjih bojica, ne bih opisivala. Samo mi je eto sve odjednom previše nedostajalo. A onda ista ona stara priča. "Ja prespavala, izvini molim te." Onda šutnja i kasnije moj odgovor: "Nema veze, ništa.. Odoh ja onda kući." Znam da je njoj žao i krivo, ali jednostavno, nekako mi to ovaj jedini put nije bilo dovoljno. Ovaj put osjećala sam se ponižavajuće i neopisivo tužno. Nisam plakala, a u prevodu-mnogo me je pogodilo. Da, bila sam igla od šestara. Stajala sam tu, 4 kilometra daleko od moje kuće i kada sam čula njen glas, ona svijetlo zelena škola i ono lijepo drveće i beton i žardinjere sve se to okrenulo oko mene za 360 stepeni. Otišla sam nani i jako je zagrlila. Mnogo sam je poželjela. Ona je, pa ona je ista ja...
Toliko o današnjoj životnoj lekciji koja mi je totalno nejasna.
Nikako si ne mogu razbistriti u glavi...

Tražila sam spas u učenju i nisam mu našla ni traga. Tražila sam spas u zabavi ali tamo sam ga još manje našla. Tražila sam spas u svemu i svačemu - nisam našla spas. Tražila sam svoj spas i utočište i kada sam ga konačno pronašla dopustila sam si da ga opet izgubim ili zagubim negdje. Sada ga opet tražim, iako nekako i znam gdje je.

Voljeti i biti voljena.
Ljubiti i biti ljubljena.
Grliti i biti grljena.
Slušati i biti saslušana.


Gdje je taj neko ko je određen meni? Postoji li?

Došlo je ono doba kada se ne mogu koncentrisati na stvar koju želim.
Biologiju nisam naučila i tako me tako grize savjest.

Zija Dizdarević
MAJKA

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo. Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.
Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala. Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo. – Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz. Zid pred sitnim dječijim željama. Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač... Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao. Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama? Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima. I rasli smo. Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli... Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave. Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo. Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće. Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta. – Baš k'o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.
– Nije, vala, veg' k'o kad Mešan pjeva. Eno...
– Tu-uu-uu! tuu-uu!
Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku. Zašto je mati tako uporno udarala na prozor. ...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice... A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže. Očajno brzo! Tuu!
– Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se... Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik. Guši u grlu. čije je to srce onako lupalo. Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini^sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Užas. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina* A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih odiju. Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se: – Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.
***
Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me: – Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom dade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako... Dalje nije znala. Ili nije mogla?...

Moje su suze postale gorke i nikad mi više nije bio uharač plakati kako je nekad bilo. Voljela sam gledati horor filmove i nikad me nisu mogli toliko uznemiriti, voljela sam se zatvoriti s vremena na vrijeme u halu i plakati gledajući suze u ogledalu. Bile su mi zanimljive. Voljela sam izaći sama na polje i prošetati do dvice. Voljela sam ljude a i neki su voljeli mene.

Voljela sam i tebe. To se jedino nikad za ovih osam i kusur godina nije promijenilo. Od dana kada sam te upoznala do dana današnjeg.

Želeći tvoju pažnju i ljubav, pjevajući one pjesme i noseći starke izrasla sam u curu koja će zauvijek ostati djevojčica i najbolja tvoja prijateljica.

Ponesena raznim osjećanjima letim po nebu na krilima ptica i mislim na tebe...

"Ljeta koja dolaze, šta mi novo donose, gdje ću naći puteve, koji vode do tebe?"

Je li baš sve što učinim i kažem mora da bude tako pograšno shvaćeno?

Mora, mora.

Teško je. -,-
Teško je? :o
Teško je. :(

Pravila sam istu grešku četiri puta, možda i više. Sada kada sam utvrdila lekciju, svečano obećavam svome srcu, neću mu to više raditi.

Misao: Poželjela sam biti u onoj staroj zelenoj ustanovi i sjediti u svom razredu.
Razmišljala sam dosta i onda sam shvatila da, u stvari, nisam ja poželjela sjediti u razredu, već sjediti u klupi pored nje. Sad shvaćam da mene ne vežu uspomene (iako friške, ali ipak uspomene) za tu školu ili razred, već samo za nju. Osnovna škola, to je period kada sam sa njom provodila dane, dobre i one loše. Čudno se osjećam. Nije mi čudno sjediti u novom razredu i gledati nova lica. Čudno mi je sjediti pored neke sasvim drugačije osobe i sa njom djeliti priče koje su pripadale tebi. Već nekoliko puta se desilo.. Okrećem se oko svoje ose, nema te. Uzmem mobitel, pišem ti poruku, a onda brišem. Reći ću ti uživo, tako je bolje. Naš susret se ne desi. I ono što sam ti htjela reći ostaje u meni, neizrecivo ni za kog drugog. Tako sam mislila, ali pomirila sam se sa svojim potrebama, potrebom za dijeljenjem problema sa nekim. Poželjela sam dijeliti svoje ljubavne, one nove a i one stare, dogodovštvine s tobom.
Nedostaješ mi. Svim svojim bićem mi nedostaješ.
Želim opet sjediti sa tobom u klupi.
Zašto je ovako teško? I da idem sa tobom u srednju školu, u razred, ne bi bilo isto. Zašto je takav sistem života? Razdvaja ljude. I sastavlja, ali ja ne želim da se sastavim ni sa kim drugim više. Ne želim nikoga, ti si posebna i drugačija od drugih, za mene.
Za mene, ovo je tako bolno. Plačem i plačem.
Ti imaš nove prijatelje, i ja isto. Fuj, fuj, fuj.
Sjećam se kad smo sanjale kako ćemo sa 20 godina ići na put. Smišljali kuda ćemo sve prolaziti, plovićemo na Dunavu i posjetit ćemo daleku zemlju Rusku. Sjećam se kad smo bili rokeri, a sjećam se i kad smo se dogovorili ići zajedno u džamiju. Kad smo htjeli postiti čitav ramazan, i kad smo se dogovorili krenuti na kurs arapskog jezika.
Za mene, ovo je jako bolno.
Oh, osam, osam dugih lijepih godina. Sve to nestaje i odlazi, tj. ja odlazim. Krivac sam ja, možda i ti.

Ali svijet nije takav i nikad ne može biti sve, lijepo i besprijekorno.

Svakim danom što više učim i saznajem sve više znam i spoznajem da ništa ne znam.
I osjećam se kao glupa.
Šta je smisao života? Za šta vrijeti živjeti, za šta vrijedi umrijeti?
Svi kažu:"Vrijeme leti." Zašto meni ne leti? Znam da mi je uvijek kada je nešto dosadno sporo ide, a kad je zanimljivo ono proleti. Sigurno da mi je dosadno. Da mi je zanimljivo, ne bih imala vremena razmišljati o tome kako mi je zanimljivo. A želim da mi je zanimljivo u životu i da se bavim stvarima koje su zanimljive, korisne i lijepe.

Nekako je dosadno, ali opet se nema vremena...

Ne znam koliko se to često dešavalo, ovako u većem društvu.
Desilo se, eto.
Sinoć sam otišla do merkatora, kupila one najdraže tempere od šest maraka, neke bezvezne kistove kojima otpadaju dlake, od dvije marke i hamer papir koji ću izrezati tako da dobijem papir 38x54 cm. I potrošila svoj džeparac od deset maraka za "ovih dana". Ima da se slikam. :) Ali nema veze, tu je mama i ono njeno: "Daće bankomat." :) Naslikala sam neku sliku koja se meni i nije nešto dopala. Tražila sam mišljenje od mame, rekla je da je prelijepo. Babo mi je rekao da ne nosim u školu (pošto postoji neko takmičenje) nego da njemu dam da okači u kancelariju. Sestra, pošto je ušla stala je gledati rad koji se sušio na podu. Rekla je da je predobro. I sve same pohvale. Ok, osjećala sam se tako lijepo i veliko što neko hvali nešto moje. Odmah sam znala da će se i mojim vršnjacima dopasti moj rad. Bila sam sigurna. Meni se rad i dalje nije sviđao. Danas sam dobila milijun i jednu pohvalu za rad. I znaš šta? Tako mi je prijalo. Nakon milijun i jedne godine povučenosti i samoguranja na dno, isplivala sam na površinu. Osjećala sam se postiđeno ali mi je mnogo laskalo. Bila sam u centru. Svi su gledali u mene i sa svih strana dolazila su pitanja. Ne znam, ali kao da mi je već godinu dana samo ovo bilo potrebno. Svakom čovjeku potrebna je pažnja nekih ljudi, a svakom čovjeku je povremeno potrebna pažnja veće skupine ljudi. Vjerujem.

Evo, šta da ti kažem druže moj. Što više starim sve se više osjećam kao dijete. Sve više shvaćam da još za mene nisu kafe, cigare i šiše. A samo pogledam oko sebe, sve sama djeca. To kafići, frizure, parfemi, fensi cvike. Prepoznajem ih jedino po bebastim licima. Ne znam, meni to tako smiješno izgleda. Vidjeti dijete kako puši, folira se, koristi riječ 'treba'. Mene bude stid kada ih gledam. Znate šta mi se neki dan desi? Stojimo 'u redu' za sendvič na velikom odmoru, i gledam curu/curicu kako se ružno ponaša. Priča neki šanerski, viče i ponaša se onako kako ne priliči jednoj curi/curici. I uhvatila sam se, a i ona me je uhvatila kako ja buljim u nju. Kaže:"Vidi kako me ovo dijete gleda." Imala sam želju nekako joj dati do znanja da sam ja njeno godište, ali suzdržala sam se. A i godine nisu bitne. Nisu nikakva odrednica. Možda jesu, ali ono otprilike.
Stariji stalno ponavljaju kako je njima najljepše doba života bilo kada su bili mladi. Možda, ali evo ja sam mlada i nije mi lijepo. Želim na fakultet i želim da budem dobra u tome. Želim da mogu sjesti u neki lijepi kafić i piti čaj ili nes sa šlagom a da me konobari usluže kao i sve druge njihove mušterije. Čim vide da ne izgledaš kao punoljetan odmah dobiješ lošiju uslugu, doduše ne svugdje. Ne ulazim po kafićima, jedino kad me neka raja navrati. Katkad sjednem u neki tržni centar i popijem čaj ili nes, ili u trećem slučaju nešto pojedem. Kući se vraćam najkasnije do pola deset, deset i to u slučaju kada idem na kurs.


I pitam se, ko su ta malo drugačija djeca? Oni ili mi?

O, popunila sam si čitav ponedjeljak, a možda i još neki dan. U ponedjeljak ustajem u pola devet-devet da bih stigla u grad na kurs jednog jezika. Vratim se kući oko dvanaest, uzmem stvari i idem u školu. Kad se vratim, uzmem stvari za kurs njemačkog. Kurs počinje u pola osam i traje do devet i petnaest. Otići ću kući, pregladati serije i ako Bog da, spavati do sljedećeg buđenja... Nekako, imam osjećaj da ću uspjeti.

Svake godine, sve manje i manje ljudi dođe kod moje nane. Znala je biti puna kuća naroda i djece. Eh, vremena se stvarno mijenjaju. Mi se mijenjamo. Bajram postaje samo riječ i nekim ljudima kao da to paše. Da i ja ne pričam o neprikladnim bajramskim 'veseljima'. Ma pravo veselje, šokirala sam se kad sam vidjela one isječke onih cura na youtubu. Roditelji debilski. Opet ne razumijem velike.
Helem, dosta o bajramu. Ovih nekoliko 3-4 noći gledam Dr. Housa redovno. Prije sam samo onako ponekad. I hajd baš sam voljela lik Dr. Housa, ali eto sad mi se sve manje sviđa. Ok, mrzim seriju jer je postigla svoje, izaziva buru osjećaja u meni.
Why people like Dr. House?

Odmah su uslijedila oštra pravila. Meni se malo i glupo čini kada profesori kažu: "Mislite li da će vas neko trpiti ovdje? Ovo nije obavezna škola." Stoji naravno da su djeca bezobrazna do bola, ali zar ih treba samo tako gurati ka dnu sa svakom novom pogreškom? Mislim da se profesori trebaju više zalagati za djecu. "Ima ko hoće, ko voli, a ti nemoj ako hoćeš biti propalica!" - ovako, pretežno ovako profesori razmišljaju. Pa naravno da nama trenutno nije zanimljivo učiti i ponašati se fino i štreberski, tj. pretežno. Čast izuzecima profesorima. Danas što sam upoznala profesora geografije. Čovjek je baš potrefio profesiju, a i fulio u isto vrijeme. Mog'o je komotno biti glumac. Stvarno zanimljiv čojek. Ni jednog trena nisam ni pomislila da pogledam na sat... I tako to. Strogoća, mirnoća, čistoća, red i rad i sve će biti dobro tad? Ma malo sutra.
Ja, samo onako šutim, posmatram, niko da me od profesora benda. Još je i dobro. Imam problema sa srcem. Samo kad me profesor prozove, meni srce hoće da iskoči. Stvarno ne znam kako da se smirim. Stvarno ne znam čega se bojim. Previše sam očekivala od sebe. Zamišljala se kao dobrog govornika i ulizicu. Ali nikako to nisam mogla ni probati biti, jer, pa to jednostavno nisam ja. A kako bih drugačije? Ne mogu i kraj priče. Tiho govorim, pa šta? Moram li ja iz petnih žila da se derem kako bi me neko mogao normalno čuti?
Teška je, kad skontaš, ova gimnazija. Jedva čekam fakultet. Milina. Jedan predmet, odjednom polažeš, a ne ovako isjeckaš jedan predmet na 100 komadića i pomješaš sa ostalim komadićima 15 predmeta.
Eh nije ni počelo kako treba, ja već polažem žalbe na svoju novu školu i profesore koji su dobri ljudi, ali koji već gube na živcima.

Led je postao pretežak da bi se tako lahko nosio. Zima je i teško se živi. Ljudi nemaju danas vremena ni za suze.

Ne volim kada se drugi uzdižu pred drugima. Zaista ne volim, no ja nemam snage, niti želim da im išta govorim. Bojim se, Boga mi, bojim se. Nekako do sada sam bila opuštena, ali sada nemam pojma kako ću ući u tu zgradu. Ništa me ne zadovoljava. Ni u čemu ne mogu dostići vrhunac. Ništa. Jedna velika prazna rupetina. Tražim ono što me ispunjava, no takve stvari nema, osim jedne, ja mislim. I ne znam šta me sprečava da radim jedinu stvar koja me ispunjava. Strah. Bojim se i osjećam se kao sama. Želim da budem sretnija nego sad. Nezahvalnost, bezobraznost, samoljublje, dvoličnost. Jesam li to ja?

Treba mi smisao. A nema ga. Živim za tri sata kada izađem na polje na bicikl i nema me.
To je u današnji dan škola? Za jednu heftu.
Probala sam praviti kolače. Ali ne ide. Kolač je ispao dobro, odlično, perfektno, ali nije mi pomoglo da se bolje osjećam.
Probala sam se dizati rano ujutro, ali ni to mi ne ide. Ide, ustajem. Ali nema smisla. Ima, odem na kurs, koji me još više zbuni. I onda izađem, ne znam gdje bih hodala, da li da stanem na pijaci, ima prodavnica knjiga, da kupim nešto? Ili neki film? Imam deset maraka u džepu, nađe se. Nemam volje, nisam ni slobodna ni opuštena da bih pričala sa ljudima. Onda posmatram neke u troli, upeklo ih sunce. A onda i mene za dvije-tri stanice upekne. Ležala sam na balkonu i puštala sunce da me prži, isprva se činilo opuštajuće, ali onda me strašno opeklo. A onda val hladnoće kad sam se vratila u sobu. Brzo je i prošlo. I serija koja je bila dosadna i ova spravka koja svojim nekim zujanjem i zračenjem vrši negativan utjecaj na mene.
Mislim, znojim se, a kad dotaknem čelo, ono suho. Mrzim ovaj osjećaj unutarnje vreline. Mrzim ga kad krenem da spavam i kad ne znam šta da radim.
Ima li uopšte smisla raditi stvari koje te ne ispunjavaju. Šta to ispunjava.
Još jedna duga vječnost do škole. Zašto ovi dani tako sporo prolaze?


Imam još nešto da ispričam. Zaustavila me je cura koja radi za više tako dosadni i glupi Eronet i pitala me jesam li punoljetna. "Ne nisam.", rekoh. A ako je bila ozbiljna, priznajem, malo mi je laskalo.

Tek sada shatam kako je lijepo kada se umoriš od usisavanja, kako je samo dobro kada voziš bicikl u takvom zanosu da čak i zakasniš kući. Kako je samo dobro kada te čitavo tijelo boli, tek sada shvatam kako sam samo bila van kondicije. Imam i žuljeve na zadnjici. Hehe. Kako je samo dobro...

Ipak, i dalje pratim seriju na TV-u i Mumijeve u 15 sati. I jutros sam ustala u pola dvanaest. I dalje uzmem veliki sladoled i ne puštam ga sve dok ne pojedem čitav dio od vanilije. Ponekad pomislim da sam ovisnik o slatkom. Možda i jesam.

I šta je moj život postao ovog ljetnog raspusta? Sada će škola i trebaće dosta snage, snage koja se u meni prikupljala čitava tri mjeseca. Mnogo sam se opuštala, ali nisam si dopustila da pređem granicu normale. I dalje sam njegovala svoje nervne stanice i nisam im dala da zamru.

Ali ima jedno što nisam učinila, a bio mi je glavni cilj ovoga raspusta. Ovog i svakog predhodnog. Da li to ja još uvijek nisam spremna? Koliko li će raspusta dočekati moja odluka. Sigurno nije čvrsta, pa, možda još nekoliko?

I iako sam nepismena, ja vadim prašnjavu klavijaturu iz ćoška sobe, vadim je iz kutije, i eto.. Dodirujem tipke, pokušavam naučiti ta strana slova. Nebitno, ne moram naučiti. Dosta mi je samo... slušati tonove, koji tako, tako djeluju umirujuće.

Dosta je bilo laži koje su bile moja istina.

Hoće ljudi da žive zajedno, itekako, ali neće HDZ, SDA, SDP...

Hodala sam uskim trotoarom i pošla sam da pređem na drugu stranu ulice.
Stalno sam razmišljala o ponovnom susretu sa tobom, kada sam bila u tvom kvartu.
Podigla sam pogled. Pitala sam se da li si to ti. 
Pogledala sam bolje i na dvjesto metara od mene, koračao si ti.
Jedan pogled na tebe, cap.
Sve se u meni pokrenulo i u isto vrijeme prekinulo. Nisam bila u svome tijelu Moja duša je negdje otišla.
Otrčala sam u prodavnicu, kako sam i trebala. I dok sam čekala da dođem na svoj red, posmatrala sam kroz vrata.
Razmišljala sam o svim onim bezazlenim stvarima. O tome kako ću te pozdraviti i hoćeš li mi se nasmijati i hoćeš li opet pričati onim drugim glasom. Nisam još bila došla na red. Prošao si i nisi me vidio. Izađoh. Vidjela sam tvoju siluetu, samo na sekundu, ili dvije, okrenula sam se da te više ne vidim, i užurbanim hodom pobjegla. To je ono što uvijek radim, ono što najbolje znam, je li, bježim kao najveća kukavica.
Možda sam tek tada shvatila koliko mi srce lupa i koliko me nešto u trbuhu steže. Prislonila sam ruku na srce. Malo je falilo a da ne iskoči.
Ne znam ni sama da li mi je bilo milo ili tužno što me nisi vidio. Nisam ni željela da me vidiš nesređenu, ali opet sam i željela da me vidiš, kako god bilo.

Sjećam se kako sam se iz dana u novi dan sređivala kada sam išla u školu. Samo da bi ti primijetio. Kada sam te prestala viđati, prestala sam se tako često i sređivati.
Eh, šta radi ljubav.

Usta i oči su žedni vode, ali želudac nije. Uvijek se zalijećemo da radimo ono što prija našim očima i ustima. Mome organizmu ne treba više ništa do večeras.

Osjećam se zbunjeno i treba mi još razonode.

Hm. Drugi dan Ramazana, a ljudi se već nešto žale.
Neki dan, govori mi sestra, neki ljudi navečer čekaju do sehura, pa onda spavaju čitav dan. Najveća glupost koju sam čula. Ljudi traže kako da "ubiju" vrijeme, ali ja ga ne želim ubijati. Vrijeme je previše vrijedno da bih sa samo tako smaknula.

Hm. Na kojem sam ja stepeniku? Da li sam se već popela na stepenik neznanja? Možda, ako jesam , drago mi je, ali želim ići više.

Dođe mi da obrišem sve ovo i ne pišem više. Dođe mi da samo ostavim ovu besposlicu i sve ostale besposlice.
Jučer sam pregledala jednu seriju i kada je završila pisalo je: "Only horses and fools starres!" Ili tako nešto. No, ne znam ni šta je to, nije bitno, ali prijevod mi je jasan: Samo konji i budale bulje. I ja sam se uhvatila da buljim u televizor ko kakva budala. Nisam konj?
Neki ljudi baš prave budale od nas.
"Sve je to šejtan." , rekla bi moja prijateljica.
Slažem se.

A osjećaj koji osjećam kada čitam knjigu Zapisi Ebu Amrovog roba (Traganje za Istinom)  domaćeg pisca Prusac Šemse, ne bih znala opisati. To morate sami saznati.

On dolazi iznutra, duboko zakopan u mojoj duši. Ipak čujem njegovu  tišinu. Osjećam svim srcem. Ipak je mir u meni i veliko svjetlo. Osjećam se u ovom trenu ispunjeno i zahvalno.  Bljesnulo je svijetlo sa kraja tunela.

Jer nemam ga. Toliko sam tužna što sam propustila važnu stvar u mom životu. Pa jeste važna, sada to jasno i glasno mogu reći. Ljuta sam na ovo putovanje na more, jer mi nije ništa posebno dalo, a mnogo mi je oduzelo. Mogu nadoknaditi oduzeto, ali ipak, teško je. Ono što sam propustila jeste moj kurs jednog jezika jezika i ispit iz kursa...
Obuzeli su me neki dosadni osjećaji i zadobila sam stomačne tegobe. Ne prija mi ova nagla promjena klime.
Stvarno, od ovog mora nisam dobila ništa osim 8 ujeda od komaraca, toplotni udar, prljavo more, puno ljudi, jedan kanal na TV u sobi i to je to. Zapravo, imaju dvije dobre stvari. Prva: mnogo sam pješačila (od sada ću nastojati da što više hodam). Druga: Noćno plivanje pod zvijezdama i mjesecom (neopisivo).

Evo, ne znam kuda da krenem, totalno sam zbunjena i izvan vremena i prostora. Trebaće mi da se vratim u svoj stari ritam.
Jedva čekam da nastavim svoj lijepi život.

Ovog vikenda ostala sam po prvi put sama samcata u kući. Zapravo, pozvala sam rodicu da prespava. Heh. Sa njom se ne može zaspati prije 3 sata. Sinoć sam bila budna čak do pola pet. Za mene, to je sasvim nenormalno.. Bilo je dobro. Bilo je dobro i jučer i danas. Čistila sam i namirivala. Danas sam čak napravila i neki kolačić bajaderu. :) Pa eto, lijepo je ispao. Možda postavim i sličicu. Drago mi je, jer mislim da nisam protraćila vikend. Najbolje se organizujem kada sam sama...
Sa nestrpljenjem očekujem 15. 7. jer ću tada napokon, ako Bog da, otići stomatologu da mi napokon premodelira zube. Nadam se da će biti uspješno... :) Malo me je strah...
Sutra trebam u biblioteku, a ostalo mi je još 100 strana knjige. Ja se nadam da ću stići pričitati. Imam još nekih obaveza sutra, kao što su kurs i učenje za kurs. Malo je naporno, jer kurs imamo svaki dan osim vikenda, ali mislim da ću izdržati do kraja jer me učenje jezika usrećuje...
Ne znam šta još da dodam, to je to... :)

Ugursuz sam sad.
-Budim se u 12. Nema mi ništa mrže od toga. Raspust je?
-Zaspem u 1 ili 2. To volim, jer pregledam zanimljive serijice na Novoj TV i zato što mi je najdraže čitati knjigu uz lampu. :) Ali i to mi nije neki užitak kad znam da ću ujutru biti ko' preb'jena mačka. Haha. Je li se to tako kaže?
-Jedem tj. žderem sve što je čokoladno, što nije dobro, naravno. B lj a k. Ovisnik sam o slatkišima?
-Soba mi je neuredna. Krečenje?
Stvarno nemam nikakvog opravdanja ni za jedno od navedenog, ja sam samo tako, U-G-U-R-S-U-Z. Sramim se sebe.

Ali oprost od nekoga valja zavrijediti.
Ako Bog oprašta, tko sam onda ja da ne oprostim?

Znam zašto. Shvatila sam to danas kada sam se vraćala trolejbusom kući. Eto ja sam nesrećna jer se bojim kraja. Nije lijepo kada nešto dugo vremena ne uradiš, nešto što iskreno želiš, a ne možeš iz raznih malih glupavih razloga i naravno, zbog lijenosti. Ne možeš onda ni uživati u lažnoj ljepoti kada te muči ta stvar sa budućnosti. Ko zna šta će biti sutra? I gdje ćemo biti i kako? Ja sigurno ne. Imam veliki strah od tog velikog sutra. Sutra me zasigurno . Sve nas čeka. Nije da čeka, ono dolazi. Iskreno želim živjeti svoj život najljepše što mogu. Želim tražiti i čupati znanje. Ne volim ljude neznalice. Svi mogu tražiti sebi znanje. Neznanje nikoga ne opravdava. Neznanje vodi ka siromaštvu i bijedi. Posla ima uvijek, samo što ljudi neće da rade. Ja bih radila bilo šta kada ne bih imala ništa. Ali ne, ljudi su krivi jer neće da se potrude. Razmišljah neki dan baš o tome kako su ljudi različiti. I kako je to divno. Kako je naš Stvoritelj život uredio lijepo. Šta bi bilo kada bi svi ljudi bili neki direktori, advokati, profesori, itd. itd. Tada stvarno ne bi bilo posla. Ovih smo dana krečili, i baš sam se pitala kako bismo mi okrečili svoj stan da nije molera. Ili kako bismo bez automehaničara ili pekara ili električara... Hvala Bogu pa smo različiti. Hvala Bogu pa je sve tako različito, zanimljivo i nije monotono... Pa opet i ne mogu baš reći da sam toliko nesretna. Majka će zbog mene uskoro dignuti kredit od 1000 maraka da bi meni popravili zube. Majka i babo su mojoj sestri i meni ove godine ustupili najveću sobu u stanu kako bi nama bilo šire i ljepše. Babo mi je rekao kupiti biciklo uskoro. Stvarno ne znam jesam li srećna ili nesrećna. Sve je tako uravnoteženo i lijepo. Malo sreće, malo tuge i sve je za 5.
Budimo realni, život ne bi imao smisla kada bi jedan čovjek imao samo sve ili samo ništa. Sve i ništa zajedno daju neku sredinu koja je svakom čovjeku potrebna za normalan život.
Tako barem ja mislim o tome...

Šta?
Nerviram sama sebe..

Za mene. Završio se prijemni ispit i imala sam 93.5 bodova od mogućih 100. I ne, nisam zadovoljna. Ja ko ja.
Sada mogu da se opustim i počnem pridavati veliku pažnju perzijskom jeziku i knjigama. Ovog raspusta činiću korisne stvari.
Što se tiče idiva na neki odmor, nemam planova. Zapravo, imale smo mama i ja, ali sada se ništa ne zna...
Što se tiče krečenja i godišnjeg generalnog čišćenja kuće, jako se radujem i namjeravam mnogo učestvovati. . .
Što se tiče mog rođendana koji je za šest dana, ne znam. Mislila sam ići na bazen, ali sve me manje privlači. Vidjet ću.
Eto tako. Nema ništa više kod mene, samo sve neki planovi koji čekaju na svoju realizaciju.

Ne znam zašto govore da je to najljepši dio života. Mladost.
Možda jeste. Možda ja previše očekujem od života.
Dijete jesam, ili nisam? Uskoro ću napuniti 15 godina. Toliko malo živim, osjećam se malo (dugo a).
Ja se osjećam drugačije. Možda to svako mojih godina misli za sebe, ali, mene više ne privlače neke stvari. Privlačile jesu, ali više ne. Ja više nemam volje za smijanje i zezanje i ometanje časa. Meni se sluša i meni se uči. Mene više ne privlači ni muzika, ni odjeća pretjerano. Volim krpice, ali one jednostavne i udobne. Udobnost me privlači. I čistoća. Mrzim gel za kosu, mrzim lak za nokte, mrzim duge nokte, mrzim tijesnu odjeću i žuljave cipele, mrzim kratke suknje i mrzim golo tijelo, mrzim sve što čovjeka čini da se osjeća neudobno, a zbog neke ljepote. Što je najgore, lažne ljepote.
Mrzim i predrasude. Sjetih se eto sada da ih mrzim,kad već nabrajam šta mrzim.
Želim biti dobar čovjeki želim biti vjernik. Želim da idem u džennet.
Mrzim kada se ljudi nazivaju ili smatraju muslimanima, a u stvari čine toliko stvari koje nisu lijepe i koje nisu dozvoljene. Pušiti, psovati, vjerovati u horoskop, davati djeci nemuslimanska imena, oblačiti se ružno i neukusno, uređivati kuću ružno i neukusno, ne sjetiti se uopšte Boga osim u nevolji, itd.
Svaka stvar može se činiti kao sitnica, ali kada se skupi više njih uopšte nisu sitnica, već velika stvar. Ne želim redati slike sa likovima po kući, pa šta? -Kao da je to bitno? Naravno da je bitno. Sitnice su isto mnogo bitne i mrzim što su ljudi zaboravili kako lijepo živjeti i uživati.
I da, iz istih usta ne može i smrditi i mirisati.
Eto, ja sasvim skrenuh sa teme, ali nije bitno...

Najradije bih.. Zapravo ne znam šta želim. Teško mi je i nadam se boljem. Sumnjam u sebe i svoje sposobnosti i sama sam kriva za to. Mnogo se obazirem na sve stvari.
Već dosta dana promatrala sam sve ljude. I ove iz svog života i ove sa TV-a. I tako su mi se svi činili dobri, činili su se nekako savršeno dobri. Onda sam primjećivala njihove mane koje su kvarile savršenost. Znala sam da čovjek nije savršeno biće. Ljudske mane prestajale su mi se gaditi i počela sam ih voljeti. Stidila sam se što nisam voljela ljude, što sam ih izbjegavala. Ljudi su se ružno ponašali prema meni, ali ja sam bila kriva za to.
Onda kada sam živjela sa ljudima zajedno, shvatila sam da nisu loši. Sjetila sam se kako voljeti ljude, jer sam prije znala. Prije sam znala najljepše voljeti, kao dijete, kada ništa drugo nisam znala. Sjetila sam se, i čini mi se, sada opet zaboravljam.
Ne, ne znam zašto kompliciram.

I moraju se rastati.
Na neko vrijeme?

Ljudi su tužni, ljudi su skrušeni.
Ljudi se žale, ljudi misle da je njima najteže.
Ljudi ne znaju kuda.
Ovaj cijeli svijet je dokaz da su ljudi izgubili vjeru u Boga.

Jednostavno, neke misli tjeraju riječi iz mene. Ne, nije da su pametne, nije da postoje, samo, neke misli žele da ja nešto napišem. Neke misli žele da ja uradim nešto kako valja. Nikada nisam imala samopouzdanja. Uvijek sam se bacala na dna, kao da sam nesposobna ili slično. A jako mnogo sam mogla. I sada, kada to shvaćam, nije mi teško nastaviti dalje, sada ispravljajući svoje greške... Važno je podići se i nastaviti dalje, pogotovo ako nije kasno. Nastavljam, sa dignutom glavom i uspravljenim ramenima. Prihvaćam velike izazove i veliku konkurenciju. Ja sam nova ja, koja gradi i izgradiće svoje biće. Ne, nije mi potrebna ničija pažnja, nije mi potrebno da me glupi ljudi vole.
Meni su, na kraju, potrebni samo ljudi koje već imam, i potrebni su mi oni pametni ili dobri i fini i oni koji će me razumjeti.
Potreban mi je moj čovjek koji možda negdje živi samo za mene, isto ovako kako ja živim za njega i naše buduće potomke, ako Bog da...

Proždire me ovo vrijeme. Ono ode. Ode pa-pa. ..
Zašto sam mislila da si ti neko poseban? Gade. Ne volim te. Volim te? Želim te? Gledam ti u šake. Kako bih voljela da su one moje. Te šake su tako jake i tako lijepe i tako nježne.
Ok, evo sad sam se pomirila sa vremenom.
Ti ode sa vremenom, idi, idi pa-pa. Ne želim te više vidjeti.
Prijatno, sretno i doviđenja za zauvijek. Moj mozak i moje srce nikada te neće zaboraviti, a ja ću te, sa prvim danom ferija odmah baciti u kantu za smeće i odoh u život.
Svemu, pa-pa, jer ja nemam više vremena, ono ode, odoh i ja, u život.

Ne mogu, ne želim i neću da mi budeš samo nešto onako.
Ne mogu da te gledam i da si mi nešto.
Možeš mi biti samo sve, sve ili ništa!
Nešto mi ne možeš biti.
Sve mi možeš biti, također ništa mi možeš biti.
Nešto neodređeno, to ne mogu, ne želim i neću.

Budi mi jednostavno: sve ili ništa. To mogu, to želim, to hoću.

Reci mi nešto. Ne mogu takve tišine.

Hoću li se moži riješiti ove neke drskosti, mržnje?
Baš sam drska prema ljudima koje volim. I oni mene vole, zato me podnose.
Ovih dana, zapravo već deset ili više dana kašljem. Mama mi je pravila svašta ali eto ništa neće da pomogne. Od nekog islandskog lišaja do čaja od luka kojeg nikad ne jedem i ne mogu ga. Onda joj pravim frku i derem se na nju koja hoće da me kašalj prestane. Ali, pa šta se to uvuklo u mene? Evo, suze mi idu od nervoze, bezveze. Šta je ovo? Koji je ovo osjećaj? Ne smijem, ne želim biti ovakva. Gdje mi je kontrola.
Idemo na ekskurziju prvog juna.. Kraj se sve više bliži, a ja razmišljanje o njemu samo odgođavam, misleći da je on daleko.

Kraj je na vratima. Naš kraj početka. . . .

Tužna jesam, ali, ipak je to samo kraj početka, možda nešto nebitno. Ipak, rekli su: "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba." Vjerujem da jeste. Sada me čekaju još veće obaveze. Sada ću ubrzo i prestati biti dijete. Postaću odrasla. Dobiću obaveze odraslih ljudi. Postaću ozbiljna i nikad više neću moći uraditi nešto ludo, kao što je bježanje sa časa, ili pušenje cigara u podrumu.
Kada odrastem, neću više odbijati ružne lijekove, već ću ih piti sama. Kada odrastem, izgubiću pamćenje kakvo sada imam. Možda ću zaboraviti svoje drugove iz razreda, možda ću zaboravit ko je Šejma, fina i kulturna učenica za koju su mislili da je štreber, ko je Eldina koja me uvijek nervirala, ko je bio Beli, koji je uvijek kada imamo test iz njemačkog sjeo do mene i N. ne bi li šta prepisao.. Koja imena i lica zasigurno neću zaboraviti? To su: Amar, Avdo, Ammar.
Eto, imena, lica, sada idite, idite, odite u moj dio mozga za sjećanja kada sam bila u osnovnoj školi.. Ćao. Idite!

Da li će mi u sjećanju ostati naša sloga i nesloga. Samo smo nedavno skupili neke stvari za humanitarnu akciju, i to zato što smo inzistirali.. Ne možemo sada da skupimo pare za razrednu, da joj kupimo poklon. Nismo mogli zajedno svi fino lijepo otići na ekskurziju, a roditelji skoro svi potpisali. Čula sam od Berine :" Neću ja na ekskurziju, hoću mobitel novi da kupim." To je tako ružno, tako odvratno i tako bezveze. Ona ne zna šta znači ekskurzija.

Eto, odoh sada. Baš sam se lijepo istresla...

Novac je veliko zlo.
Da li se u sedmom stoljeću prije Krista u Lidiji u Maloj Aziji, kada je nastao novac, pitam se, mogao izbjeći novac. Da li bi neko drugi došao na ideju novca, ako nije taj neki čovjek, ili neki ti ljudi? U stvari, to je i nevažno. Besmisleno je vraćati se u prošlost i gledati kako bi bilo da nije bilo te greške tada.
Da li je novac greška, uopće?
Novac je neophodan u današnjem svijetu. Da li se novac mogao zamijeniti nečim drugim? Je li nam on stvarno potreban koliko mislimo? Znam jednu ženu, tj. čitala sam o jednoj ženi koja u potpunosti živi bez novaca. Sjećam se na kursu smo radili o njoj. Pokušaću naći nešto na internetu o njoj... Nema, ali evo saznajem, ima još ljudi koji žive bez njega. Žena je živjela davajući uslugu za nešto, sjećam se.
Novac je moćan, pogotovo kada je velik.
Mrzim novac. Mrzim te glupe paretine.
Novac kvari ljude. Novac zavađa ljude. Novac čini da oni prestaju razgovarati kao što su prije razgovarali. Znam koja je njegova moć. Znam šta može da uradi 20 000 pišljivih konvertibilnih maraka.
Ali, u suštini, opet je čovjek kriv. Na kraju je uvijek čovjek kriv. Novac je djelo čovjeka.

Da li nam je novac zaista toliko potreban?

Zahvalna sam, zaista jesam. 
Naš svijet je prelijep.

Ne znam.
Ne razumijem neke postupke.
Šta bi trebalo značiti to kada neko odjednom prestane komunicirati sa tobom? Odjednom, bez objašnjenja. Bez ičega.
Super mi je, mislim, ovo je kraj. Kraj. Još samo dvadeset i jedan dan. I sve će da nestane. Nešto će drugo početi.
Čudno, zaista čudno se osjećam.
Evo, niko me ne bi razumio kada bih mu objašnjavala kako se osjećam. Usamljeno. Zar je to teško za razumjeti? Svi su tu, ali kao da nikog nema. Kao da mene nema, a tu sam. Kao da sam ja od stakla.
Da li sam kriva ja, ili ovi ljudi?
Da li sam se sama staklom učinila, ili su to učinili ovi ljudi?

Nisam ja još jedan čovjek sa kojim biste mogli voditi neki ugodan, prijatan razgovor.
Niti sam čovjek koji bi vas mogao nečim impresionirati.
Nisam ni neko koga biste mogli čuti jasno, jer pričam jako tiho, skoro nečujno.
Ne, sigurno ja nisam neko ko bi vam se mogao svidjeti.
Nekada se, u razgovoru, ako ste neko ko nije često u mom životu, znam zapetljati stvari. Mogu vam djelovati zbunjujuće.
Ja sam naivna, ali ne biste me mogli navesti da okusim alkohol, cigaretu, neku drogu ili navesti na neko slično djelo.
Mogli biste me zavarati za one stvari o kojima ne znam.
Znam, neznanje me ne opravdava. To je tako i po zakonu.
Mogli biste me lahko povrijediti, ali ne vjerujem da bih vam to pokazala.
I pišem ovo, iako ne vidim smisao, ali trenutno mi smisao i nije potreban.

Sinoć mi je omeo moju svakodnevnicu.
Pričali smo, jesmo. Ja ne znam. Ne znam šta da radim.. Još tačno trideset dana.. Ne mogu da dođem sebi. Nekako, kao da vrijeme stoji. To je njegovo umijeće. Ono prolazi i ja ga ne vidim. Tek kad pogledam u kalendar, orijentator za vrijeme, vidim gdje je ono stiglo. Nekako i ove vremenske prilike , tj. neprilike utječu da mislimo da je još jesen. A jesen davno otišla. Čak se ljeto bliži.
Zaspah sinoć u pola dvanaest. Bila sam jako mokra od nervoze i od misli.
Sada odjednom, KRAJ!

I to je istina!
Mnogi se trude da budu neobični i time neobično pretvaraju u obično.
Ja želim da budem neobična (za njih za koje je neobično postalo obično) tako što ću biti obična.
Volim jednostavnost.



by *Lileinaya

Evo me, živim.
Ovih dana u mom organu za razmišljanje nalazi se samo jedan...., reći ću samo, jedan.
Ne mogu da razmišljam o drugim problemima, niti da obavljam bilo koje druge misaone radnje.
Noći su mi najgore. Sjedim, ležim, mislim kako bi bilo, sanjarim. Često od svih ti misli o njemu ne mogu da zaspim. Dokasno mislim, a onda prestanem, da bih mogla zaspati, ali on se ponovo vraća u mojim snovima. I sanjam ga, eto. U čudim situacijama. Neku noć mi je masirao ramena. I pričao je samnom onim lijepim glasom koji koristi samo kada priča sa mnom. Onda se iznenada probudih i svatih kako je to bio san. Još sam se nekoliko puta budila te noći.
Snovi su mi jako zanimljivi. Jedva čekam da učim o njima.

Vrijeme odmiče. Tako nečujno odlazi, i mi nismo toga svjesni.
Zaista nismo.
Tražim rješenje, ali ne znam ga. Ja ne znam šta želim. Ja želim ono jedno, ali želim i skroz suprotno od toga. Sredinu ne mogu naći, ne znam ni da li postoji za te dvije stvari. Kao da stojim na zategnutom koncu i čekam tren kada ću se prevrnuti na jednu stranu.
Moj razred. Mi svi u njemu. Čudno. Jedna šaka sudbina nas je skupila, a ona će nas i rasuti i rastaviti, a mi ćemo se otkotrljati u život, baš kao neki klikeri.
Neka, hajde, kažem. I to je život. A kao da su mi nešto posebno značili. Džaba, čovjek kao ja veoma lahko se veže. To je ipak bilo osam godina. Gotovo pola mog života.

Da znamo šta će se desiti sutra, život ne bi imao smisla.

Nekad onako, da prostite, zajebavam ljude.
Počnem ja nešto pričati sa sobom, i onda me neko, bilo ko, pogleda, a ja isto pogledam, i stanem. Haha. Smijem se u sebi.
Ne znam zašto, ali godi mi kada misle da nisam sva svoja.
A ja sam onako baš, baš, sva svoja.

Ja ću biti sam borac.
U suštini, svi smo mi svak' za sebe. Svi smo potpuno sami na ovome svijetu, bez obzira na ljude koji nas okružuju, voljeli nas ili ne.
Tako smo i krojeni, da svak' najprvo svoju guzu gleda. To je jednostavno tako. Pričao nam je nastavnik... Kada bi nailazio kamion, i pošao udariti u auto, u kojem su bili majka i dijete, majka bi skrenula na onu stranu tako da se ona spasi. To jeste tako. Ja isprva nisam mogla da vjerujem, ali to stvarno jeste tako. To je tako u građi bića.
Koliko je kub iz osam? - Kub iz osam je dva.
Koliko je kub iz čovjeka - Kub iz čovjeka jeste nešto malko kompliciranije. A ja ne bih znala reći. U stvari svi mogu imati svoje mišljenje. Niko ne zna koliko je kub iz čovjeka. Ko zna?

Ja ne mogu da se pomirim sa tim da je uskoro kraj. Ne mogu da se pomirim sa tim da ćemo svi odšetati samo tako, i otići samo tako. Bez ekskurzije i bez nekog posebnog pozdrava za osnovnu.
I tada, kada se prospemo, kao kada se iz šake prospu klikeri, kada se otkotrljamo u život, nikada, nikada te neću više vidjeti. Neću te se sjećati, i neću te više voljeti. Naići će neki dječak, bolji od tebe za mene, naići će i zacijelit će već jednom rana. A i naićić će neka fufa (haha) za tebe, koja će biti lijepa i koja ti neće slomiti srce. No, zasigurno te neće više voljeti od mene, ili to ja samo mislim..
A ako te pak, ne mognem zaboraviti. Ako ti dođeš mjesto nekog dječaka, dopustiću sebi, a i tebi, da uđeš i da se zajedno otkotrljamo.
Postaću tvoja supruga i voljeću te do kraja ovog života ili ti nikako ni neću priznavati ljubav. Nikada i nikada više ti ne bih rekla zbogom, jer bi ti to samo mogao. Ja, NE. Ne, nikad.

Vrijeme će teći. Ako te ne mognem zaboraviti negdje gdje ću biti daleko od tebe, već ću te nekako naći. Naravno, ako ne budeš tuđi...



Picture by:*ninereeds-DA

Može li da iz istih usta i smrdi i miriše?
Mogu li ja biti zaljubljena u nevjernika, slušati rock, truditi se za svaki predmet dati svoj maksimum i u isto vrijeme biti pobožna i fina curica?
Glava mi je pretrpana.
Danas sam bila stavljena na iskušenje, mislim.
Bio je veliki odmor, i mi smo šetale sa N. i V. Moj fotoaparat, koji je bio u mom džepu i koji sam tek nedavno dobila, ispao je prilikom glupiranja. Glupirala sam se. Mi smo prolazile pored stanice, kada naiđe autobus. Ušle smo, sa ciljem da izađemo na sljedećoj stanici. Smijale smo se i bili debili. Ne znam zapravo kada mi je ispao aparat. To sam tek primijetila kada smo se vraćale u školu, kasneći na čas, no to nije ni bitno, jer smo se bile na neki način javile. Onda sam primijetila, i kao da je sva zemlja pobjegla u nebo, a nebo u zemlju.
Ostala sam samo sa N., i mi smo pretraživale put kojim smo išli. Pomirila sam se sa tim da ga nema dok sam se vraćala u školu.
Jesam, plakala. Ne zbog aparata. Malim dijelom jesam, ali više zbog sebe. Zbog mog ružnog ponašanja, zbog moje neodgovornosti prema velikoj materijalnoj stvari. Aparat su moji roditelji platili svojim parama, a ja sam ih tek tako poderala, bacila u smeće. Aparat je bio kod pedagoga-tj. mame, zahvaljujući curicama koje su ga uzele kada mi je ispao. Vratile bi ga meni, vjerovatno, da sam se lijepo ponašala, da su me curice mogle dozvati. Uh, sramote. Mogu misliti kako sam izgledala.
Sramota živa.
Eh, šta ti je sudbina. Mislila sam da me je Bog kaznio, ali kada sam ga našla, shvatila sam da sam bila na iskušenju. Još sam na iskušenju.
Oh, kako mi je teško. Samo bih otpuhivala.
Eto. Pripremam se za vikend. Sutra možda kupim neko biciklo. Tako želim da se vozam, tako želim da vjetar udara u moju glavu.
Kraj.

I'm worse at what I do best, and for this gift I feel blessed.

Kako su ljudi zbunjujući, i kako su samo komplikovani, to nije normalno. U stvari, to je upravo normalno. Nenormalno bi bilo da nisu..